Znala sam da, iako je kraj 8. mjeseca, da će sunce na Hvaru biti još uvijek jako. Znala sam da je planinarska staza do vrha Sv. Nikole na južnoj strani otoka i da na njoj nema hlada. Znala sam da koliko god rano krenula, s obzirom na 4 uzastopna uspona, ne mogu izbjeći žegu. Znala sam da neće biti lako, ali ni trenutka nisam dvojila. Jednostavno nisam htjela dozvoliti strahu od onoga što bi se moglo dogoditi da me zaustavi, nego sam s gore citiranim motom i promišljenom pripremom krenula Srcem Penjati I Kreirati Autentičan Most – most inkluzije, most koji spaja dvije strane koje nikada nisu smjele biti odvojene, most koji će spajati dvije strane u jednu cjelinu. Osobe s invaliditetom su bogatstvo društva. Točka.
3.9. 2022.
Dvije osobe, dvije lokacije, 4 uzastopna uspona za jedan zajednički cilj: prijatelj, Čovjek s velikim Č, osoba koja je i sama invalid (oštećenje sluha) Stjepan Dubac u Zagrebu na Zagrepčanku 512 pod punom vatrogasnom opremom, ja na Hvaru na Sv. Nikolu gotovo od razine mora na 626 mnv. Cilj: želimo biti glas, biti stvaratelji boljeg sutra, inkluzijskog sutra.Teško je u malo riječi opisati sve proživljeno. Neke stvari ću ovdje napisati, neke koje je stvarno teško prenijeti na papir ostati će samo moje. Ali sigurno znam, i jedne i druge ću pamtiti zauvijek jer su se duboko urezale u moje srce.
U Ivan Dolac, malo mjesto na otoku Hvaru, došli smo u utorak 30.8 nakon dva dana planinarenja Velebitom. Još prije puta sam odlučila da ću na vrh Hvara penjati najkraćom, ali najstrmijom stazom koja počinje u Svetoj Nedilji. Budući da na toj stazi postoji križanje koje vodi do ferate Via Mirko, plan je uključivao i jedan ili dva uspona feratom. Srijeda 31.8. bila je rezervirana za trening: probno penjanje, isprobavanje ferate i druge detalje kako bi mogla finiširati cijeli plan i 3.9. dočekati što spremnija.
Krenula sam ujutro u 7:20, pješice asfaltom, laganom uzbrdicom, do 6 km udaljene Svete Nedilje. Trebalo mi je 50 minuta. Do ferate dodatnih 15. Oblačenje opreme, koja fotka i pokret. Čitala sam o ferati, otprilike znala što me čeka, ali moram priznati da sam naučila lekciju: nikad ne podcjenjuj stijenu. Ta staza mi se jako svidjela. Baš jako. Prvi dio Via Mirko stjenovita ravna ploha iznad ponora, drugi dio (navodno Via Barbara, ali nisam sigurna) ima manje željeznih gazišta uz sajlu pa se za penjanje više koristi snaga ruku i nogu (što jako volim). Treći dio nema sajli ni gazišta, nego kako volim reći, šah je sa stijenama. Nakon toga je još cca. kilometar makadama do posljednjih 10ak metara oštrijeg uspona do samog vrha. Dva sata nakon što sam krenula iz Ivana Dolca bila sam na vrhu Hvara i hranila oči i dušu pogledima na Pelješac, otoke Šćedro, Korčulu, Biševo, Paklinske otoke, Brač, na Velebit, unutrašnjost Hvara, fascinantne vinograde… Spust do Svete Nedilje u kojoj mi je kupanac sjeo ko kec na desetku, a onda nazad u Ivan Dolac.
Petak navečer. Pregledavam ruksak i opremu. Sve je na broju, još samo ujutro ubacim 4 l vode i to je to. Ne mogu reći ‘svanula je subota’ jer sam ustala još za mraka, u 5 sati. Doručak uz lagano zapljuskivanje valova o stijene i još uvijek zvjezdano nebo. Krenula sam prije nego je sunce izašlo, u 6:15. Kako ja nižem korake prema Svetoj Nedilji tako sunce sve više proviruje na istoku, a moja sjena postaje sve izduženija. Uzbuđenje raste. Događa se. S ceste gledam vrh, unutar sebe drhtim, suze naviru na oči, koktel emocija i rojevi misli. Stjepan i ja izmijenili smo poruke međusobnog ohrabrenja i podrške. Njegov start je bio tek u 11:30, prema mom planu u to vrijeme sam trebala imati gotova dva kruga. Koju minutu iza 7 sati stižem na start i započinjem prvi uspon. Plan je ići na feratu dok sam najodmornija, dok još ne prži sunce i dok nema gužve. Ovaj put feratom prolazim drugačije: oprezno, ali opuštenije. Adrenalin je odradio svoje i nekim čudom sam ispod sat i pol, u 8:35, već na vrhu. Fotkam na vrhu logo Spikam za Spik s brojem 1, u poseban džep na ruksaku spremam prvi kamenčić s vrha i “trk” dolje. Prvotno sam planirala samo jednu feratu od 4 uspona, međutim spuštajući se dolje, kada sam ugledala na stijenama pored ferate slobodne penjače, to mi je bila booster doza svega i promijenila sam odluku. Spustim se dolje i ubrzo krećem nazad gore do ferate. Stavljam penjačku opremu na sebe i još više uživam u atmosferi koju mi poklanja ovaj čudesan otok opojnih mirisa lavande, smilja, borova, mora…
Naizmjenično oštro vertikalno gore i bočno oko stijene nekoliko puta, povlačenje rukama uz sajlu i stijene, još jedna partija šaha i u 10:28 evo me ponovo gore na vrhu. Sunce je sada već visoko i bome pošteno pržilo. Okrepa, fotkanje 2, kamenčić 2, spremanje opreme i ponovo dolje. Još uvijek su koraci lagani, ali sada sam sigurna da ne bi bilo mudro ići ponovo na feratu. Osim toga, baš mi se išlo classic stazom i gore. Kad sam drugi put stigla dolje i napravila si piknik uz s 2 crna grozda sitnih bobica iz obližnjeg vinograda, kavu i kekse, crkveno zvono je odzvonilo podne. 15-ak minuta kasnije krećem na treći uspon. Osim onih penjača, još je stazom prošao pokoji turist, ali samo do prve trećine staze koja vodi do pećine. Ostali suputnici duž cijele staze bili su mi skakavci, zrikavci, leptiri, muhe, gušteri i jedna zmija. Na početku staze službeno piše da je za uspon do vrha potrebno 1,5 h. Na koju foru sam nakon hodanja 6 km od Ivana Dolca do Svete Nedilje i još dva prethodna uspona i silaska, uz grčeve u kvadricepcima koji su se počeli javljati pred sam vrh, treći put došla gore za 50 minuta i fotkala uspomenu na uspon 3 već u 13:07 nije mi bilo jasno ni tada, a još uvijek ni sada.
Kada sam posljednji, 4. put krenula gore istovremeno sam bila sretna i tužna. Iako je prošlo puno sati otakako je sve počelo, svejedno mi je prebrzo prošlo. Najveći dio posljednjeg uspona prošao je iznad svakog očekivanja. Onaj zadnji dio ponovo su usporili, ovaj put puno jači, grčevi u mišićima nogu. No uspjela sam! U 15:08 napravila sam fotku – uspomenu na posljednji od 4 uzastopna uspona na vrh Hvara i posljednji kamenčić spremila za uspomenu.
Četiri uspona, svaki sa svojom namjenom, ali zajedničkim ciljem: za inkluziju, za ravnopravan suživot djece i mladih s invaliditetom s ostatkom društva, za jednu cjelinu, ne dva odvojena svijeta.
Dok sam sjedila u sjeni stijene s pogledom na Velebit, Brač i unutrašnjost Hvara, uz veliku poniznost i duboku zahvalnost krenule su suze. Puno toga je bilo u njima, puno toga su zapisale na stijeni na vrhu Hvara. Bilo mi je žao buditi Davida samo zato da dođu autom po mene. Osjećala sam se jako dobro i fizički i psihički pa sam odlučila pješice nazad u Ivan Dolac. Par tisuća koraka više, pa kaj je to za mene. No vraćala se nisam putem kojim sam došla, nego sam s vrha krenula na istok, drugom stazom koja kroz unutrašnjost otoka vodi do Ivana Dolca. I nisam pogriješila. Staza je malo duža, ali zbog ljepota kojima obiluje definitivno se isplatilo. Uslijedio je kupanac u moru, a onda večera.
Srce prepuno. Vatromet emocija. I naravno, nove ideje i planovi s istim ciljem!
3.9.2022.
29.45 km
42887 koraka
Srcem Penjem i Kreiram Autentičan Most
Petra Sabljić
*preuzeto s Facebook profila Petra Sabljić