Napokon nam se vratila, kažu najteža utrka u Hrvata. Bila to istina ili ne, svatko tko se u subotu, 03. rujna pojavio na startu utrke, za mene je pobjednik.
Sretan sam što mi se pružila prilika sudjelovati u utrci i predstaviti svoj grad Sveta Nedelja, svoj DVD Sveta Nedelja te ideju inkluzije. S ponosom sam opet obukao vatrogasnu odoru i s punom opremom i sa halliganom u ruci ispenjao sam 4 x 25 = 100 katova Zagrepčanke iliti 1960 stepenica.

Prvi uspon posvetio sam djeci i mladeži s dijagnozom ARTHROGRYPOSIS MULTIPLEX CONGENITA (AMC) koja zahtjeva niz medicinskih (operativnih) tretmana u inozemstvu čije troškove NE POKRIVA HZZO. Uz to potrebna je dugotrajna rehabilitacija koju roditelji sami pokrivaju.
Drugi uspon posvećen je obitelji Sabljić i Davidu koji je unatoč invaliditetu aktivan sportaš i planinar te ambasador inkuzivne inicijative ‘Planinarenje i penjanje za sve’. Roditelji Petra i Goran Sabljić okupljaju obitelji djece s teškoćama i aktivno promoviraju sport, planinarenje i boravak u prirodi koji ima snažan terapeutski učinak za sve osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama.
Treći uspon posvećen je djeci i mladeži s dijagnozom spektra AUTIZMA, obitelji Lidija Blažević te Udruzi SJENA koja aktivno promiče inkluziju i bori se za bolje sutra za sve OSI i za svu djecu s teškoćama.
I četvrti uspon posvećen je plemenitoj ideji Udruge SPIK – Sve Pod Istim Krovom koja uskoro kreće u medijsku kampanju u cilju izgradnje Rehabilitacijskog centra za djecu s najtežim oblicima invaliditeta.
Vjerujem da se svi bez obzira na invaliditet možemo pronaći u tim pričama i vjerujem da bi se mnogo toga moglo ostvariti kada bi se svi malo više potrudili.
Dok sam ja prolijevao znoj na stepeništu Zagrepčanke, prijateljica i aktivistica Petra Sabljić uzela si je za cilj četiri puta ispenjati najviši vrh otoka Hvara – Sveti Nikola (626 m). Tako je utrka Zagrepčanka 512 dobila sasvim drugačiju dimenziju. Premda udaljeni i Petra i ja imali smo isti cilj – promovirati ideju inkluzije i oboje bi željeli da naša djeca žive u društvu u kojem će se sva djeca s teškoćama osjetiti prihvaćenim i poštovanim. I Petra i ja, jako dobro znamo da se inkluzija ne razvija bez borbe, upornosti, ustrajnosti, hrabrosti i ljubavi. Od prve do zadnje stepenice, od podnožja do vrha, od prizemlja do 25 kata boriš se sa sobom, guraš demone i nalaziš ih opet na startu. Svaki uspon priča je za sebe i svaki od njih metafora je svega onoga što si u životu doživio i onog što te još čeka. Nismo došli na Zagrepčanku da nam bude lako.

I na kraju, veliko, veliko hvala mojoj obitelji koju volim najviše na svijetu i znam da nije lako imati hudog Štefa za taticu. Curke volim vas jako, jako, jakoooo.
Vidimo se opet – ZAGREPČANKA4EVER
Stjepan Dubac